PRICA IZ POLICIJE
Mi ih stitimo

U Bijelom Polju svima je, pa i policiji, dobro poznato da su u nekoliko bjelopoljskih barova zatvorene zene koje vlasnici kafana drze kao bijelo roblje. One su, zvanicno, konobarice i plesacice.

"Po pravilu, racije ne daju dobre rezultate i malo zena bude privedeno", kaze bjelopoljski policajac koji insistira na anonimnosti. "Prosto, neko iz policije obicno dojavi gazdi lokala za raciju i zene budu privremeno sklonjene. To je jos jedan, prema njemu, bitan dokaz umijesanosti policije u kriminal", napominje nas sagovornik.

Na pitanje kako policajac konkretno, moze pomoci krijumcarima zenama, on odgovara: "Lako. Mogu da zene prebacim svojim kolima gdje god zelim, jer me kolege policajci nece ispitivati gdje idem i sa kim sam. Medjutim, koliko sam ja upoznat, nijedan policajac to ne radi. Time se bave inspektori koji imaju mocne pozicije i mogu proci nekaznjeno i kada se sazna cime se bave". On navodi nedavni slucaj iz Niksica kada se nakon racije spremala deportacija nekoliko Ruskinja uhvacenih bez dokumenata u jednom lokalu. "Nakon intervencije jednog od visokih funkcionera MUP-a citav proces je obustavljen i one su vracene gazdi", zakljucuje policajac koji je, da bi ispricao pricu, insistirao na anonimnosti.

PRICA VLASNIKA NOCNOG KLUBA IZ ULCINJA
U sobama je bolje

"Djevojke u mom baru pocinju kao plesacice, ali kada primijete da njihove koleginice koje 'rade sobe' mnogo vise zaradjuju, odlucuju se za posao kojim ce im donijeti vise novca. U slobodno vrijeme, odu do grada, u trgovinu. Da su stvarno zlostavljane i prinudjene na rad, imale bi bezbroj prilika da pobjegnu.

Lokal je ranije mnogo bolje radio. Medjutim, vec godinu dana nemam djevojke iz inostranstva, jer ne mozemo da im obezbijedimo boravisne vize. Zato je i posjeta slabija. To su djevojke koje nijesu bile 'trafikovane', vec samo 'prokrijumcarene' u zemlju. Jedna od njih bila je ljekar u Ukrajini. Nakon mjesec dana druzenja sa Italijanom koji je bio nas stalan nas gost, zaradila je dovoljno novca da kupi stan u svom gradu.

Cuo sam da neke zene bivaju "prebacene" u Albaniju, i da nijesu rijetke one kojima se tamo, onda, gubi svaki trag. One koje imaju vise srece odvode u Italiju, gdje im se pruza mogucnost da, ako su pametne i lijepe, zarade mnogo novca. Desava se da neke taj novac pocinju da trose na drogu, i tako propadaju. Promisljenije se vracaju sa svojom zaradom i zapocinju normalan, porodicni zivot.

Nijesmo mi ni pametniji ni bolji od zapadnoevropskih zemalja, zato i nama treba zakon kojim cemo legalizovati prostituciju. Zena bi se bavila poslom koji je sama odabrala, bila zdravstveno obezbijedjena, a drzava od tog posla ubirala porez kao i od svakog drugog. Cudno je to sto ne zelimo javno da prihvatimo takve stvari, ali nezvanicno sve to sasvim prirodno posmatramo.

U jednom od nocnih barova u Ulcinju radi i Brankica. "Iz Cuprije sam. Do pre tri godine, zivela sam i studirala u Beogradu. Bila sam mlada i ambiciozna, i kada sam upisala III godinu fakulteta, preselila sam se iz Studenstkog doma u stan jedne gospodje u naselju Kaludjerica. Njena kcerka, Nina, bila je godinu starija od mene, lepa i uvek u skupoj garderobi, iako nije imala posao. Moje materijalno stanje nije bilo ni priblizno takvo. Kada smo se sprijateljile, zainteresovala sam se odakle Nini toliko novca. Samo mi je rekla da ja bolje izgledam od nje i da bih mogla 'bolje da prodjem, ako nisam staromodnih i glupih pogleda na zivot'. Iz njenih pokreta i izraza lica shvatila sam o cemu govori, ali nisam ni pokusala to da prihvatim.

Kako je vreme prolazilo, imala sam sve manje novca i sve cesce mi se desavalo da razmisljam o Nininom predlogu. Tesko mi je palo da sve to prihvatim, ali zivot je surov i tu nema mnogo prostora za mudrovanje.

Prvi put mi se desilo da 'radim' za novac sa poznanikom Nininog momka. Ponasao se kao otmeni gospodin i prema meni se odnosio drugarski. Uvek je ostavljao vise novca. Naivno sam mislila da cu tako zaraditi nesto novca i vratiti se normalnom zivotu i studijama. Sve je pocelo da se pogorsava. Radila sam na silu, nisam dobijala dogovoreni novac, izgubila sam sigurnost i samopouzdanje. Nisam videla izlaz, ali sam se plasila da napustim taj posao. Znam sto se sve desavalo nekima koje su to pokusale.

Dosad sam radila u nocnim klubovima u Kraljevu, Nisu i sad sam, evo, na moru. Znajuci kakve su gazde i kakav je ovo posao, ovde se ne mogu pozaliti. Gazda ovog lokala me nicim ne ogranicava.

Tesko mi je da govorim o onome sto mi se desavalo. Ali, sta cu, tu sam - gde sam. Znam da necu jos dugo ovako. Skrasicu se, jednom, negde, gde me niko ne zna i pokusati da pocenem ispocetka. Valjda imam prava na to. Imam dvadeset cetiri godine.