home page

back
 
 
TRGOVINA ZENAMA U CRNOJ GORI
Krcmljenje duse



 



Po izlasku iz doma radila sam kao konobarica u kaficu u Beloj Crkvi. Jednog dana dosli su ljudi iz Crne Gore, iz Bijelog Polja. Murat i Zabo. Pitali me da radim u njihovoj kafani. Ponudili dobru platu. Pristala sam. Kao konobarica sam radila mesec dana, a onda sam shvatila da oni prodaju konobarice i da..."

Drhte joj ruke. Male, pune oziljaka. Nastavlja: "Jedno vece Murat se napio i poceo da se skida. Skidale su se i devojke. Bilo mi je neprijatno. Murat je i meni rekao da se skinem. Nisam htela. Rekla sam mu da nisam dosla to da radim. Nema toga kod mene - radices ili te nece biti, rekao mi je. Ponovila sam da necu, a on me je izudarao, pesnicom, a onda glavom u zid. Posle me je odveo u sobu. 'Sok soba' smo je zvale. Tu me je tukao bicem. Tukao je i ostale. Bilo nas je 15. Provela sam mesec dana u toj sobi, a onda pocela da 'radim'. Morala sam. Mislila sam da cu umreti. Dolazili su ljudi iz inostranstva. Bilo je i staraca. Cena je bila od sto maraka pa nadalje. Tada sam imala osamnaest godina", objasnjava mlada djevojka, pribranim glasom. Tijelo i dalje drhti.

Zahtijeva da joj se ime ne pominje. "Nemojte pisati ni kako izgledam. Ovo je mali grad, nece mi zivota bit", kaze. Spusti glavu, i onda tiho nastavlja: "Posle me je Murat terao da spavam sa jednim strasilom. Ruznijeg coveka nisam srela u zivotu. Morala sam. Dao mi je dvesta maraka, a kad smo se rastali jos sto. Murat mi je sve uzeo..."

Djevojke su se zadrzavale u kafani kratko. Onda su opet prodavane vlasnicima kafana u Novom Pazaru, Tutinu... Cijene su se kretale "oko 500 maraka, ako je lijepa". Nju nije prodao gazda. "Jedan covek, postariji, zvao me za sto. Pitao je, kako mi je. Ispricala sam mu sve. Rekao je da ce mi pomoci, da ce me izvesti iz pakla. Delovao je iskreno. No, odveo me je u jednu kafanu u Petnici, na severu Crne Gore. I opet je bilo ono sto i kod Murata. I novi gazda me tukao. Cuo je da sam na granici, na Mehovom Krsu, radila sa musterijama, pa sam morala i tu. Kod njega sam provela dva mucna meseca. Posle toga me je prodao u Berane. Za trista maraka, kao i oni pre".

U Beranama je provela samo dva dana, a onda su je prebacili "kod nekog Keka iz Plava". I tu se zadrzala dva dana.

Jedno jutro na vratima kafane pojavila se zena, kod nje danas radim kao konobarica. Zadivljeno sam je gledala. Da samo znate kako je lepo izgledala. Kao gospodja. Keko me je pozvao za sto i rekao mi da ona ide u Belu Crkvu i da mogu sa njom. 'Nemoj tako Keko' uzviknula je. Objasnila mi je da ima kafanu kod Bijelog Polja i da mogu da radim kod nje. Meni je zastao dah od srece sto idem iz Plava. Samo sam uspela da kazem: hocu. Keko mi je isplatio deset maraka za dva dana i pustio me".

Ruke ne prestaju da drhte, ali glas je drugaciji. Govori kroz osmijeh: "Odvela me kod njene sestre da jedem. Jela sam kao da jedem prvi put u zivotu. Dala mi je i nesto odece, jer nisam nista imala. Okupam se kod nje, osisam, lepo obucem i pocnem da radim. Nisam znala da racunam, ali me je naucila. To vece kaze mi da odem do jednog coveka da vidim treba li da mu pomognem. Posto nisam htela, istukla me je i odvela kuci. Legla sam kraj kreveta i pocela da se molim Bogu. Ona je to videla i pocela da place. Ona je prva osoba koja je zaplakala za mnom. Radim kao konobarica kod nje godinu dana. Nisam nista zaradila, a i sta ce mi. Imam vise nego u Beloj Crkvi. Treba noge da joj ljubim. Da mi nude ne znam koliko novca napustit' je ne bih mogla", zavrsava pricu. Srecna i kako kaze "slobodna".

Ovo je prica djevojke koja danas zivi na sjeveru Crne Gore. Nesrecna prica. I tabu tema. U Crnoj Gori se javno ne prica o trgovini zenama, odnosno seks trafikingu (izraz uvezen sa Zapada).

Tragom ove ispovijesti krenuli smo u institucije koje se bave problemom prodaje zena.

"Policija je protekle godine organizovala dvije akcije, ali nije bilo znacajnih rezultata, jer zrtve nijesu bile spremne da svjedoce pred sudom. Prema mojim saznanjima, djevojke koje se nalaze u nocnim klubovima po Crnoj Gori su vecinom iz Srbije i Republike Srpske. I tu su dobrovoljno", kaze Vladimir Cejovic, nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima.

"Problem seks trafikinga se smanjuje u Crnoj Gori zbog permanentne kontrole na granici sa Albanijom i Srbijom, kao i zbog akcija MUP-a sprovedenih u Crnoj Gori", ocjena je Milana Paunovica, nacelnika Odjeljenja za pogranicne poslove i strance.

Javnosti najpoznatija nevladina organizacija zaduzena za pomoc ugrozenim zenama - "Sigurna zenska kuca" - u svom sklonistu trenutno nema ni jednu zrtvu seks trafikinga, iako ih povremeno policija dovodi. Do sada ih je kroz "skloniste" proslo dvadeset sest.

Internacionalna organizacija za migracije (IOM) takodje se bavi i ovim problemom. Kazu - spasili su dvije zrtve. Jednu Ukrajinku i jednu Moldavku.

I to je, uglavnom, sve sto se moze zvanicno saznati.

Nema vise lake zarade sa Ukrajinkama, Moldavkama, Bjeloruskinjama, sada je taj posao otezan", kaze vlasnik jednog nocnog lokala u Podgorici. I on ponavlja pricu da su danas u Crnoj Gori zastupljene uglavnom prostitutke koje rade po svom izboru, i koje dolaze iz Republike Srpske i Srbije.

Vlasnik kluba u Ulcinju kaze: "Trenutno imam pet djevojaka iz Srbije i Republike Srpske, sve su tu dobrovoljno i nijesu primorane da se bave poslom kojim se bave. Naprotiv, dobro zaradjuju, niko ih ne zlostavlja, kako se obicno misli. Ali, mi smo cudan narod - necemo da nesto sto je normalno prihvatimo i zvanicno smo protiv njega, a iza coska smo mnogo prirodniji u shvatanju tih stvari."

Sudeci po ovim podacima i procjenama, u Crnoj Gori trenutno postoji tek nekoliko zrtava trgovine ljudskom robom i mnostvo "dobrovoljnih prostitutki".

Da li je bas tako?

U Crnoj Gori se povecava broj nevladinih organizacija i drzavnih sluzbi koje se bore protiv ovog vida kriminala. Povecane su i sume koje donatori, uglavnom strani, izdvajaju za potrebe ovih organizacija. Za ilustraciju, u Crnoj Gori postoje: Nacionalni koordinator za seks trafiking, Projektni odbor, koji sacinjavaju clanovi Vlade, specijalizovano odjeljenje u Ministarstvu unutrasnjih poslova, "Sigurna zenska kuca", "Zenski lobi", OSCE, IOM, UNICEF, SOS telefon... Svi oni pomazu zrtvama.

I dok broj takvih slucajeva u Crnoj Gori opada zbog - kako kazu u Ministarstvu unutrasnjih poslova - dobre kontrole na granicama sa Albanijom i Srbijom, podaci ukazuju da je taj "posao" u procvatu u okolnim zemljama. Da li je moguce da je Crna Gora "oaza mira"?

Sredinom septembra u albanskoj luci Valona uhapsena je 21 zena za koje se sumnjalo da su namjeravale da budu prebacene u Italiju... Koji dan kasnije pronadjena su i dva neidentifikovana zenska lesa u Vraki. Albanske nevladine organizacije, koje su saznale za ovaj slucaj, kazu da su uhapsene i pronadjene zene zrtve trgovine bijelim robljem. Medjutim, predstavnici crnogorskog MUP-a tvrde da zene nijesu stigle iz Crne Gore.

Zanimljivo, ima i zvanicnika koji tvrde da nije sve tako idealno kao sto iznose u crnogorskom MUP-u.

"U posljednje dvije godine stanje se pogorsalo", ocjenjuje drzavni tuzilac Bozidar Vukcevic. "Prema izvjestaju iz 2000. godine, 19 lica optuzeno je za trgovinu zenama. Osudjeno je devet", kaze Vukcevic.

Snezana Pavicevic, predstavnik IOM-a za Crnu Goru, takodje tvrdi da se stanje pogorsava. "Trgovina zenama se tek zahuktava. Sve ih je vise u Crnoj Gori. Posebno je primjetno povecanje broja djevojaka iz Srbije", istice Pavicevic. Prema njenom misljenju, Crna Gora je - zemlja odrediste, gdje prodavane zene ostaju dugo.

Situaciju nesto drugacije procjenjuje Doris Polet, zamjenica sefa kancelarije OEBS-a u Podgorici. Ona smatra da je Crna Gora "zemlja tranzita" i da se zene ovdje zadrzavaju tek nekoliko nedjelja ili mjeseci, a potom ih "gazde" prodaju van. Najcesce u Albaniju i Italiju. Medjutim, Polet smatra da bi Crna Gora uskoro mogla postati i krajnje odrediste trgovanja zenama.

Iako vlasnici barova sa kojima smo razgovarali kazu da su njihove "radnice" tu dobrovoljno radi "dobre zarade", Doris Polet tvrdi da je osamdeset posto njih prisiljeno da se bavi prostitucijom.

Osim toga, u OEBS-u ukazuju i na tzv. "sezonsku" prostituciju. Ljeti se, kazu, povecava broj zena koje rade u lokalima duz crnogorske obale. Doris Polet tvrdi da se, zbog pojacane policijske kontrole nocnih barova, prostitucija "seli" u privatne kuce.

"Prije pola godine policija nam je saopstila da nije vise veliki problem sa stranim drzavljankama u Crnoj Gori. Medjutim, one su preseljene u privatne kuce ili su zamijenjene Srpkinjama, kojima nijesu potrebni papiri za legalan boravak", kaze Polet.

Da li je u Crnoj Gori trgovina zenama u opadanju ili se stanje pogorsava, nemoguce je zakljuciti iz izjava onih koji bi to trebalo da znaju. Dobro bi bilo da zvanicnici konacno otvore oci i usaglase stavove. Rijec je o krcmljenju dusa.



PRICA IZ POLICIJE
Mi ih stitimo

U Bijelom Polju svima je, pa i policiji, dobro poznato da su u nekoliko bjelopoljskih barova zatvorene zene koje vlasnici kafana drze kao bijelo roblje. One su, zvanicno, konobarice i plesacice.

"Po pravilu, racije ne daju dobre rezultate i malo zena bude privedeno", kaze bjelopoljski policajac koji insistira na anonimnosti. "Prosto, neko iz policije obicno dojavi gazdi lokala za raciju i zene budu privremeno sklonjene. To je jos jedan, prema njemu, bitan dokaz umijesanosti policije u kriminal", napominje nas sagovornik.

Na pitanje kako policajac konkretno, moze pomoci krijumcarima zenama, on odgovara: "Lako. Mogu da zene prebacim svojim kolima gdje god zelim, jer me kolege policajci nece ispitivati gdje idem i sa kim sam. Medjutim, koliko sam ja upoznat, nijedan policajac to ne radi. Time se bave inspektori koji imaju mocne pozicije i mogu proci nekaznjeno i kada se sazna cime se bave". On navodi nedavni slucaj iz Niksica kada se nakon racije spremala deportacija nekoliko Ruskinja uhvacenih bez dokumenata u jednom lokalu. "Nakon intervencije jednog od visokih funkcionera MUP-a citav proces je obustavljen i one su vracene gazdi", zakljucuje policajac koji je, da bi ispricao pricu, insistirao na anonimnosti.



PRICA VLASNIKA NOCNOG KLUBA IZ ULCINJA

U sobama je bolje

"Djevojke u mom baru pocinju kao plesacice, ali kada primijete da njihove koleginice koje 'rade sobe' mnogo vise zaradjuju, odlucuju se za posao kojim ce im donijeti vise novca. U slobodno vrijeme, odu do grada, u trgovinu. Da su stvarno zlostavljane i prinudjene na rad, imale bi bezbroj prilika da pobjegnu.

Lokal je ranije mnogo bolje radio. Medjutim, vec godinu dana nemam djevojke iz inostranstva, jer ne mozemo da im obezbijedimo boravisne vize. Zato je i posjeta slabija. To su djevojke koje nijesu bile 'trafikovane', vec samo 'prokrijumcarene' u zemlju. Jedna od njih bila je ljekar u Ukrajini. Nakon mjesec dana druzenja sa Italijanom koji je bio nas stalan nas gost, zaradila je dovoljno novca da kupi stan u svom gradu.

Cuo sam da neke zene bivaju "prebacene" u Albaniju, i da nijesu rijetke one kojima se tamo, onda, gubi svaki trag. One koje imaju vise srece odvode u Italiju, gdje im se pruza mogucnost da, ako su pametne i lijepe, zarade mnogo novca. Desava se da neke taj novac pocinju da trose na drogu, i tako propadaju. Promisljenije se vracaju sa svojom zaradom i zapocinju normalan, porodicni zivot.

Nijesmo mi ni pametniji ni bolji od zapadnoevropskih zemalja, zato i nama treba zakon kojim cemo legalizovati prostituciju. Zena bi se bavila poslom koji je sama odabrala, bila zdravstveno obezbijedjena, a drzava od tog posla ubirala porez kao i od svakog drugog. Cudno je to sto ne zelimo javno da prihvatimo takve stvari, ali nezvanicno sve to sasvim prirodno posmatramo.



BRANKICA IZ CUPRIJE
Od fakulteta do nocnog bara

U jednom od nocnih barova u Ulcinju radi i Brankica. "Iz Cuprije sam. Do pre tri godine, zivela sam i studirala u Beogradu. Bila sam mlada i ambiciozna, i kada sam upisala III godinu fakulteta, preselila sam se iz Studenstkog doma u stan jedne gospodje u naselju Kaludjerica. Njena kcerka, Nina, bila je godinu starija od mene, lepa i uvek u skupoj garderobi, iako nije imala posao. Moje materijalno stanje nije bilo ni priblizno takvo. Kada smo se sprijateljile, zainteresovala sam se odakle Nini toliko novca. Samo mi je rekla da ja bolje izgledam od nje i da bih mogla 'bolje da prodjem, ako nisam staromodnih i glupih pogleda na zivot'. Iz njenih pokreta i izraza lica shvatila sam o cemu govori, ali nisam ni pokusala to da prihvatim.

Kako je vreme prolazilo, imala sam sve manje novca i sve cesce mi se desavalo da razmisljam o Nininom predlogu. Tesko mi je palo da sve to prihvatim, ali zivot je surov i tu nema mnogo prostora za mudrovanje.

Prvi put mi se desilo da 'radim' za novac sa poznanikom Nininog momka. Ponasao se kao otmeni gospodin i prema meni se odnosio drugarski. Uvek je ostavljao vise novca. Naivno sam mislila da cu tako zaraditi nesto novca i vratiti se normalnom zivotu i studijama. Sve je pocelo da se pogorsava. Radila sam na silu, nisam dobijala dogovoreni novac, izgubila sam sigurnost i samopouzdanje. Nisam videla izlaz, ali sam se plasila da napustim taj posao. Znam sto se sve desavalo nekima koje su to pokusale.

Dosad sam radila u nocnim klubovima u Kraljevu, Nisu i sad sam, evo, na moru. Znajuci kakve su gazde i kakav je ovo posao, ovde se ne mogu pozaliti. Gazda ovog lokala me nicim ne ogranicava.

Tesko mi je da govorim o onome sto mi se desavalo. Ali, sta cu, tu sam - gde sam. Znam da necu jos dugo ovako. Skrasicu se, jednom, negde, gde me niko ne zna i pokusati da pocenem ispocetka. Valjda imam prava na to. Imam dvadeset cetiri godine.


* * *
Autori teksta su novinari " Monitora", "Vijesti", "Polja", Onogosta", Radio "Mira". Tekst je nastao u programu kursa "Istrazivacko novinarstvo", koji je u Crnoj Gori organizovao Evropski centar za rat, mir i informativne medije iz Londona (ECWPNM) u saradnji sa podgorickim dnevnikom "Vijesti". Oprema teksta je redakcije "Monitora".
 



back
up